U Zagrebu je od 9. do 11. veljače 2012. održan 2. hrvatski kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji, s temom „Kako medicinu usmjeriti čovjeku“. Uz pohvalu organizatorima na vrijednom skupu, s mnoštvom zanimljivih i korisnih izlaganja i rasprava, može se izreći i jedno zapažanje. Naime, čini se vrlo znakovitim to da se medicinski stručnjaci – bilo liječnici ili oni koji se na druge načine bave medicinom – pitaju kako medicinu usmjeriti čovjeku, iako je samorazumljivo da je čovjek ne samo glavni nego i jedini predmet medicine, tako da nema medicine bez čovjeka i medicina se nema čemu usmjeriti ako se ne usmjerava čovjeku. Stoga bi se potrebu medicinskih stručnjaka da se zapitaju o usmjeravanju medicine čovjeku moglo tumačiti kao znak krize medicine, u čijim se naprecima izgubio čovjek.

Treba spriječiti da se u ubrzanom tehničkom napretku medicine i njenoj komercijalizaciji izgubi čovjek. Suvremena medicina otišla je prema lllichu predaleko u želji da isključi smrtnost, bolest i bol, pretvarajući ljude u potrošače zdravlja, a uništavajući njihove obrambene sposobnosti 

Jedan od ključnih uzroka krize suvremene medicine je – neznanje o zdravlju, odnosno nepoznavanje (ili čak neposjedovanje) pojma zdravlja. Znamo li, kao medicinski stručnjaci, kao potencijalni bolesnici i pacijenti i kao ljudska bića, što je to zdravlje? Kratki odgovor, od kojega se ovdje polazi, kaže da ne znamo. Međutim, tu prazninu tek rijetko primjećujemo, jer smo prisiljeni fokusirati se na ono konkretno, pojedinačno i kratkoročno, pri čemu nam izmiče iz vida šira slika, bez koje pak ne možemo na primjeren način sagledati ono čime bismo se u medicini trebali baviti. Otuda proizlaze mnogi problemi s kojima se susreće moderna mainstream medicina, a time i liječnici i bolesnici. Neki od problema o kojima se često raspravlja u kritički orijentiranim člancima i knjigama o medicini su:

• liječnički paternalizam: tretiranje pacijenta/bolesnika kao pukog objekta i nemogućnost pacijenta kao subjekta, o kojemu se u liječenju zapravo jedino i radi, da dođe do riječi u vezi s onim što je prvenstveno i jedino njemu važno;

• tehnicizacija medicine: činjenica da se sve napredniju tehnologiju smatra spasonosnim rješenjem u procesima liječenja, te da se neposredni odnos liječnika i bolesnika, kao dviju osoba sa svojim situacijama, biografijama, pogledima itd., zamjenjuje a-personalnim, tobože objektivnim i egzaktnim sredstvima i metodama;

• birokratizacija medicine i zdravstvene skrbi, gdje se, slikovito rečeno, pojedinac u potrazi za zdravljem lako može izgubiti u labirintima bolničkih hodnika i ureda drugih zdravstvenih institucija;

• farmaceutizacija liječenja (kao posljedica tehniciziranog i birokratiziranog pristupa medicini): zamjena različitih sredstava i metoda liječenja „svemoćnim“ lijekovima koje se prebrzo i prečesto prepisuje bolesnicima, pa i ne-bolesnicima;

• komercijalizacija sistema zdravstvene skrbi (često kao uzrok farmaceutizacije i tehnicizacije medicine): prepuštanje medicine tzv. „tržišnim trendovima“, tržištu, kapitalu i profitu, pri čemu se potpuno gubi iz vida socijalnu dimenziju medicine i ono što se danas smatra već zastarjelim pojmom, a to je „narodno zdravlje“, kao što se gubi iz vida i pacijenta kao osobu;

• medikalizacija zdravlja: tretiranje zdravlja, dobrobiti, tjelesnosti, egzistencije i života uopće kao bolesti ili kao potencijalne bolesti.

Upravo u ovom posljednjem krije se temeljni problem suvremene medicine, a to je – pojam zdravlja kojim (ne) raspolaže suvremena medicina.

Za odgovor na pitanje „Što je to zdravlje?“ mogla bi biti od koristi sljedeća konstatacija: zdravlje je vrijednost. Zdravlje je, uz goli život, temeljna vrijednost na kojoj počiva kako ljudska egzistencija i dobrobit, tako i medicina kao briga o ljudskoj egzistenciji i dobrobiti. Ako vrijednosti definiramo kao „orijentacijske standarde i predodžbe kojima se vode individue i grupe u svojem izboru djelovanja“, kako to čini Christoph Horn, onda je jasno da i medicina i svatko od nas osobno mora znati što je zdravlje da bi smo se mogli orijentirati u vlastitoj, profesionalnoj, institucionalnoj i općedruštvenoj brizi o zdravlju. No, kao što je već rečeno, čak ni medicina, kao znanost o zdravlju i kao praksa brige o zdravlju, često ne zna što je to zdravlje.

Štoviše, kako nam u svojoj knjizi „Medicinska Nemeza“ izravno kaže Ivan Illich – jedan od najžešćih, ali i najsuvislijih kritičara suvremene medicine – „profesionalna medicinska praksa je postala glavna prijetnja zdravlju“, a „medicinski sistem ozbiljno je počeo ugrožavati zdravlje“. Illich želi reći da medicina više nije, kao što je to bila nekoć, samo pomoć u svladavanju bolesti te stjecanju i održavanju zdravlja, nego je potpuno ovladala ljudskim zdravljem i životom. Ona se nametnula kao neizbježan posrednik između pojedinca i njegova zdravlja/života, te je otuđila pojedinca od njegova vlastitog zdravlja i života. To Illich naziva „medikalizacijom zdravlja i života“. Zdravlje i život više ne postoje bez medicine. Osobno iskustvo vlastitoga bitka (tjelesnosti, zdravlja, života) ustupilo je mjesto medicinskoj dijagnozi, umjesto da se i cjelokupno vlastito stanje, i zdravlje (kao tjelesno-duševno jedinstvo) osvještava multi-dimenzionalno od strane pojedinca, uz stručnu asistenciju, odnosno moderaciju liječnika, dakle, u dijalogu.

Ivan Illich (1926-2002), svjetski priznat filozof, sociolog, društveni kritičar, erudit i poliglot, po ocu hrvatskog podrijetla, bio je jedan od najžešćih, ali i najsuvislijih kritičara suvremene medicine i smatrao je da je profesionalna medicinska praksa postala glavna prijetnja zdravlju. Njegova kultna knjiga „Medicinska Nemeza“ svojedobno je imala velik odjek u Europi i svijetu, a od prošle godine dostupna je i u hrvatskom prijevodu. Nakon trideset i pet godina, Illicheve osnovne postavke još više su se zaoštrile te pokazuju da se kriza medicinske paradigme zdravlja i bolesti znatno produbila 

Dakako, ova situacija je (ne samo s obzirom na ono opće i apstraktno, nego i s obzirom na ono sasvim konkretno) nezadovoljavajuća. Suvremena medicina je, slijedimo li Illicheve izvode, zapravo neučinkovita, jer ne samo da ne uspijeva ispuniti svoja obećanja o izlječivosti svih bolesti i maksimalnom produženju života, nego također proizvodi nove bolesti, što se naziva „jatrogenezom“.

Slično Illichu, njemački filozof Hans-Georg Gadamer u svojoj knjizi „O skrivenosti zdravlja“ tvrdi da je pojam zdravlja u suvremenoj medicinskoj praksi reduciran na izostanak bolesti: zdravlje se određuje prema bolesti, puka je negacija bolesti i ništa više. Dok su nekoć bolesti bile skrivene i zagonetne, danas možemo govoriti o – skrivenosti zdravlja. Sve znamo o bolestima, ali vrlo malo znamo, gotovo ništa, o samom zdravlju. Zdravlje je, dakako, kudikamo kompleksniji fenomen ljudskog bitka nego što je to „izostanak bolesti“. Ono je zapravo izraz ljudskoga bitka, jer obuhvaća, upravo podrazumijeva sve njegove dimenzije. Gadamer kaže: „Otprilike se zna što su bolesti. (…) One su, po načinu svojega pojavljivanja, predmet, nešto što pruža otpor koji treba slomiti. (…) Zdravlje nije nešto što se kao takvo pokazuje u istraživanju, nego nešto što jest upravo stoga što se oduzima. Zdravlja, dakle, nismo stalno svjesni i ne brine nas kao bolest. (…) Ono spada u čuda samozaborava.“

Slavni njemački filozof Hans-Georg Gadamer (1900-2002), u svojoj knjizi „O skrivenosti zdravlja” tvrdi da je pojam zdravlja u suvremenoj medicinskoj praksi reduciran na izostanak bolesti: zdravlje se određuje prema bolesti, puka je negacija bolesti i ništa više. Dok su nekoć bolesti bile skrivene i zagonetne, danas možemo govoriti o – skrivenosti zdravlja 

No, današnja medicina – usmjerena ponajprije na „slučajeve“, na liječenje bolesti i na tehnologiju liječenja bolesti – ovu „prirodnu skrivenost“ zdravlja dodatno potencira. Zdravlje tako nije tek „samo po sebi“ skriveno, nego je dodatno skriveno u sistemima zdravlja, zdravstvenim sustavima. Ono je potisnuto, zamućeno. Zdravlje iščezava, a treba biti upravo suprotno: postavljeno u fokus medicine i liječništva, i to ne samo kao profesije, nego i kao poziva.

Na to je ukazao i Van Rensselaer Potter, američki biokemičar i liječnik-onkolog, kojega se naziva „ocem bioetike“, budući da je početkom sedamdesetih godina skovao pojam „bioetika“ i utemeljio svoju bioetičku koncepciju koja nastoji napraviti most između prirodnih znanosti i društveno-humanističkih znanosti, i to prvenstveno između biologije i medicine, s jedne strane, te filozofije i etike, s druge strane. Potterov motiv za formuliranje jedne obuhvatne bioetičke koncepcije bila je, prvenstveno, nezainteresiranost njegovih kolega liječnika i prirodnih znanstvenika za promišljanje i konceptualiziranje rastućih problema s kojima se svakodnevno susreću u praksi. U to spada i nedostatak promišljanja samih temelja medicine, te etičkih problema suvremene medicine, a oboje je povezano s fundamentalnim pitanjem o zdravlju, odnosno s pitanjem: kako izbjeći reducirani pristup zdravlju koji dovodi do reduciranog pristupa medicinskom pozivu i medicinskoj profesiji, a na koncu i do reduciranja osobe na pacijenta kao objekt medicinske skrbi? To se, prema Potteru, može postići samo proširivanjem perspektive, pri kojemu je ljudsko zdravlje potrebno promatrati istovremeno u kratkoročnoj perspektivi (svojstvenoj biomedicinskom području), tako i u dugoročnoj perspektivi (koja je svojstvena društveno-humanističkom području i, s obzirom na današnja pitanja, ekološkoj problematici).

Američki biokemičar i liječnik-onkolog, kojega se naziva „ocem bioetike” Van Rensselaer Potter (1911-2001) utemeljio je svoju bioetičku koncepciju koja nastoji napraviti most između prirodnih i društveno-humanističkih znanosti, i to prvenstveno između biologije i medicine, s jedne strane, te filozofije i etike, s druge strane. Potterov motiv za formuliranje jedne obuhvatne bioetičke koncepcije bila je, prvenstveno, nezainteresiranost njegovih kolega liječnika i prirodnih znanstvenika za promišljanje i konceptualiziranje rastućih problema s kojima se svakodnevno susreću u praksi

Na svu sreću, poziv na povratak pojmu zdravlja kao temelju medicine – ili barem povratak promišljanju pojma zdravlja – nije više marginalna stvar. Ne radi se samo o filozofijskim i drugim teorijskim promišljanjima poput Illichevog, Gadamerovog ili Potterovog, nego i o nekim općim principima i smjernicama mainstream medicine, pri čemu se može istaknuti već i definiciju zdravlja koju nudi Svjetska zdravstvena organizacija. Prema toj definiciji zdravlje je „stanje potpune fizičke, mentalne i društvene dobrobiti, a ne samo odsutnost bolesti ili slabosti“. Ovu definiciju možemo nadopuniti sugestijama njemačke znanstvenice Christine Schachtner koja govori o zdravlju kao socio-psiho-somatskom fenomenu. Prema njoj je zdravlje „stanje ravnoteže (…) koje postoji ako se neka osoba u svojem fizičkom, psihičkom i socijalnom razvoju nalazi u skladu s vlastitim mogućnostima i ciljevima“. Tako pojmljeno zdravlje zahtijeva kompleksan pristup – i u harmoničnom očuvanju i u njegovanju, kao i u slojevitoj rekonstituciji. No, čuvati ili vraćati zdravlje ne može se ako se zdravlje ne promišlja, ako se ne razumije, ako se nema pojam zdravlja i ako se zdravlje ne poima kao vrijednost.

„Medicine usmjerene čovjeku“ – bez toga ni medicine uopće ne može biti, ukoliko se njezinu temelju, zdravlju, bude pristupalo redukcionistički, jednodimenzionalno i monoperspektivno. Upravo zato je ovoj problematici primjeren integrativno-bioetički pristup koji počiva na metodološkoj osnovici pluriperspektivizma.

Kada je riječ o zdravlju (u čitavu opsegu ovog pojma i čitavu spektru pitanja koja se na taj pojam navezuju) potrebno je uzeti u obzir različite perspektive, prvenstveno različite znanosti i djelatnosti: od biologije, kemije, biomedicinskih znanosti, biotehnologije, farmakologije i kliničke medicine, preko filozofije, sociologije, psihologije, teologije i antropologije, do ekonomije, politike i prava. Tome treba pridodati i one poglede, odnosno perspektive koje ne predstavljaju „posjed“ niti jedne znanosti, nego ovise o rodnoj, religiozno- konfesionalnoj, nacionalnoj, kulturnoj ili nekoj drugoj pripadnosti, o svjetonazoru, a konačno i o vlastitom, osobnom, subjektivnom položaju i stavu, koji također igra određenu (zapravo presudnu) ulogu u definiranju problema i odlukama koje iz samog definiranja problema na kraju proizlaze.

Pluriperspektivno, sinergijsko i cjelovito sagledavanje samoga zdravlja moglo bi priskrbiti medicini (kao teorijskoj znanosti, kao praksi liječenja i kao sistematskoj zdravstvenoj skrbi) jednu dodatnu, produbljenu dimenziju, koja nije samo filozofijski, epistemološki, antropološki i etički relevantna, nego jamči uspjeh i u samoj medicinskoj praksi. Naime, tek u jednom širem okviru i na temelju reflektiranog pojma zdravlja moguće je primjereno prepoznavanje, artikuliranje, diskutiranje i rješavanje pojedinih medicinskih problema, a u skladu s time i donošenje najboljih odluka te adekvatno djelovanje.

Pluriperspektivni bioetički pristup zdravlju usko je povezan s budućim perspektivama medicine, a na nama, koji se teorijski ili praktično bavimo medicinom, odluka je o tome hoćemo li tu budućnost omogućiti ili zapriječiti. Budućnost medicine je budućnost zdravlja i dobrobiti čovjeka, a time i budućnost čovjeka uopće, tako da je odluka o našem pristupu zdravlju i medicini ujedno i odluka o onom posve konkretnom u liječenju i zdravstvenoj skrbi, kao i odluka o onom najopćenitijem, naime, o budućnosti čovjeka i čovječanstva.  

Dr. sc. Hrvoje Jurić radi kao docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje etiku i bioetiku. 

LITERATURA

Čović A. Etika i bioetika. Zagreb: Pergamena; 2004.
Gadamer Hans-Georg. Über die Verborgenheit der Gesundheit. Frankfurt a/M: Suhrkamp; 1994.
Gajski L. Lijekovi ili priča o obmani. Zagreb: Pergamena; 2009.
Illich I. Medicinska Nemeza. Zagreb: Litteris; 2010.
Jurić H. Zdravlje i vrijednosti. U: Borovečki A, Lang S, ur. Javno zdravstvo, etika i ljudska prava. Zagreb: Medicinski fakultet, Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“; 2010, str. 104-108.
Jurić H. Uporišta za integrativnu bioetiku u djelu Van Rensselaera Pottera. U: Borovečki A, Lang S, ur. Javno zdravstvo, etika i ljudska prava. Zagreb: Medicinski fakultet, Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“; 2010, str. 33-53.
Van Rensselaer Potter. Global Bioethics: Building on the Leopold Legacy. East Lansing: Michi-gan State University Press; 1988.
Van Rensselaer Potter. Bioetika – most prema budućnosti. Rijeka: Medicinski fakultet et al.; 2007.
Schachtner C. Ärztliche Praxis. Frankfurt a/M: Suhrkamp; 1999.
World Health Organisation. Constitution of the World Health Organisation. Geneva: World Health Organisation; 1948.